Naziv divlje životinje koristi se u pravilu za životinja koje žive u svom prirodnom staništu, podalje od čovjeka. To ih razlikuje od pripitomljenih, tako zvanih domesticiranih životinja. U ovu skupinu spada i divljač, životinje koje čovjek lovi, a što je uređeno Zakonom o lovu. U svakodnevnom govoru, pojedine vrste divljih životinja nazivaju se prema srodnim vrstama koje su domesticirane. Tako se sive guske (Anser anser) nazivaju "divljim guskama", a Anas platyrynchos se naziva "divljom patkom", iako to nije jedina vrsta koju bi se moglo ubrojati u ovu skupinu. Danas bi se divljim konjima mogli nazvati još samo Pševalskijevi konji, no naziv se u širem smislu koristi i za mustange, iako su ustvari potomci domesticiranih konja koji su se kasnije odvojili od čovjeka i vratili se životu u prirodi.


Gotovo svuda na svijetu postoje divlje životinje, no najmanje divljih životinja još živi u divljini koju nije čovjek na neki način preoblikovao. Svaka životinjska vrsta ima određene potrebe u odnosu na okoliš (hrana, mogućnost razmnožavanja, skrivanje od neprijatelja i slično), koje su u dovoljnoj mjeri zadovoljene i u područjima koje je čovjek prilagodio svojim potrebama. Neke su životinje čak razvile naviku korištenja prednosti blizine čovjeka (bijela roda, neke vrste miševa).
S druge strane, ljudske aktivnosti (poljoprivreda, gradnja naselja) razorile su, ili u najmanju ruku osjetno smanjile površine na kojima inače žive divlje životinje. Broj divljih životinja koje zbog svojih posebnih potreba ne mogu promijeniti stanište i dalje će se smanjivati.

Smeđi medvjed